POKLON ZA BOŽIĆ
Iako je ovo malo biće koje sam nosila 36 tjedana ispod svog srca, trebalo stići kao najslađi poklon oko Božića, stiglo nam je čak cijeli mjesec ranije. I kao što nam je bilo iznenađenje da smo stvorili jedan novi život, tako je Bog odlučio da i dolazak na ovaj svijet bude jednako takvo iznenađenje.
To jutro, 24.11. sam bila na pregledu i sve je napokon izgledalo kako treba. Izašla sam iz bolnice mirna, sretna i rasterećena znajući da imamo još vremena da sredimo i sobicu i sve što treba za njen dolazak. Međutim, tu istu večer su stvari ponovno krenule nizbrdo. Javila sam se svom doktoru koji mi je rekao da odmah dođem u bolnicu. Uvjerena da idem samo na pregled, nisam ništa ponijela sa sobom. Morala sam na hitan carski rez jer je izgledalo kao početak abrupcije posteljice (kad se posteljica počne odvajati od maternice) što je životno opasna situacija i za mamu i bebu.
Tako nam je već nakon dva sata od mog dolaska u bolnicu, stigla ONA: naš mali borac i žilavica koja nije dala nikome i ničemu da joj stane na put. Nisam se ni snašla, nisam se stigla ni pripremiti, ni fizički ni psihički, da ću tu večer, samo nekoliko minuta prije ponoći, 24.11. upoznati to malo klupko ljubavi teško 2700 grama. Ne znam je li to bio moj obrambeni mehanizam ili adrenalin ili nešto treće, ali sam imala osmijeh na licu cijelo vrijeme iako sam znala da ponovno stvari nisu kako treba i pokušala tu silnu brigu pretvoriti u neko veselje i uzbuđenje. Taj tren kad sam je u sali čula da plače mi je bio nestvaran.
Jednostavno nisam mogla vjerovati da je taj tren, ta sekunda i minuta postala stvarnost. Da su se u tom momentu, zauvijek, promijenili naši životi.
Sjećam se kako sam prije svakog ultrazvuka od samog početka trudnoće strepila dal će sve biti dobro, pa sam tako i taj plač isčekivala kao potvrdu da je ona dobro, nakon svega što smo prošli…
Ti dani u bolnici su mi bili najbolnije i najljepše iskustvo u životu. Nevjerojatno mi je kako čovjek brzo zaboravi tu bol i sve, kad s druge strane ima nešto što sve to u sekundi zamijeni nečim toliko većim i ljepšim!
Neću zaboraviti ni svoju genijalnu cimericu “Sunču”. Nismo se danima mogle centimetra pomaknuti u krevetu koliko nas je bolio rez, ali iz nekog razloga nam je sve bilo smiješno i mislile smo da će nam šavovi puknuti od smijeha. Meni bi bilo dovoljno da ona samo prokomentira ‘A ma kako je servirano to jaje!?” na tacni za doručak i bila sam ‘gotova’. Jedna drugoj smo vikale i zabranjivale da išta dalje priča, tako da se ‘Šutiii, šuti!!’ čuo vjerojatno do hodnika. U jednom trenu, kad mi je moj ‘Mićo’ bio u posjeti, morao mi je držati ruku na ustima da se prestanem smijati, dok sam ja rukama držala trbuh. Nije da je pomoglo, ali bar nešto :)). Nije mogao vjerovati koliko smo nas dvije van sebe. Valjda su nas pucali i hormoni, ali definitivno smo se našle na nekoj samo nama znanoj ‘razini’.
Carski rez je nešto za što nisam imala pojma da toliko boli, ali dobra stvar je da se danas - te boli više i ne sjećam.
Mogla bi napisati još sto blogova o svemu što se izdogađalo ove godine i kroz ovo moje ‘putovanje’, ali sad smo doma napokon, kitimo bor s kilometarskim podočnjacima, učimo se nekom novom životu, nekom ludom i nenormalnom tempu, ali vrijedi svega! Mame, tate, držite se, nije lako, ali nema ljepše i veće nagrade kad tu malu štrucu primiš u ruke i pomirišiš najljepšiiii miris na svijetu!!
Svima želimo sretan Božić i divne blagdane!!
